Arbanasi - Me gjuhën shqype t'Shestanit na burrnohena 

 

N'udhtim pej Ulqinit për Zagreb, më 1970, u nalem n'Zadër (Dalmaci, Kroaci) dhe u kthyem te Pjetri i Nrekës Stanonj, i cilli, tash vonë, me familjen e vet, e kishte lshue Braticën (Ulqin) dhe kishte zânë ven n'Arbanasi (Arbneshi i Zarës). Pjetrin dhe t'shoqen, Tonen, i gjetem shpi. Lula, shoqja jeme, me Arbrin e vogël, u nal te Tonja, kurse Pjetri e unë dolem n'sheti nëpër Arbanas. U kthyem n'kafehânën e penzionerve dhe niguem si knaqëshin burrat e Arbanasit me muhabetin qi e banjshin n'gjuhën shqype t'Shestanit. Nuk kishim kohë me nenjë gjatë. Vojtem te Kiki, i familjes Gjergja1. Kiki kishte qefë me nigue çdo gjâ për Shestanin, kurse unë për Arbanasin e Zadërs, ashtu qi patem nji muhabet t'gjatë. N'nji moment, Kikit i thaçë: Ju po e flitni gjuhën shqype shum mirë. Kiki ma priti: Hërvatët na  thonë Arbanasi. Pra, na shqyptar jena, isht marre mos me e folë gjuhën e vet. Na i  thona gjuha jonë ose gjuha Arbanasit, gjuha shpisë. Edhe shoqja jeme e flet mirë, njisoj si unë. Unë e dveta: Pse thatë ashtu për gruen tuej? Aj u përgjegj: Po Ivanka isht hërvaticë (kroate). Fol grue. Ajo tha: Po, unë e kam sue ket gjuhë te burri. Kam dashë me nerue burrin edhe familjen e burrit. Kjo isht nji gjuhë e bukur, çdo gjuhë isht e bukur, duhet me e nerue çdo gjuhë. Fjalën e mori prapë Kiki: Due me ju thanë diçka edhe për vajzën tonë Vishnjën2, qi e ka burrin hërvat. Vishnja jau ka sue edhe thmive vet gjuhën e shpisë tonë. Kur vinë te na, mesat e nipat tonë flasin gjuhën e shpisë tonë me mue dhe me gruen teme, me gjyshin dhe me gjushën. Fol grue, kush knaqet ma shum kur mesat e nipat  tonë flasim me ne gjuhën e shpisë tonë? E shoqja ja ktheu: Të dy knaqena njisoj. I duem mesat e nipat edhe ma shum kur e flasim gjuhën tonë, gjuhën e shpisë, gjuhën qi po e flasim tash. Unë nuk u durova pa thanë: Ju po e rueni dhe po e flitni gjuhën qi Shestanasit e prunë me veti t'para njâ 250 vjetve. Kyj isht nji nerim i posaçëm për t'parët qi erdhen pej Shestanit (trevë malore në jugperendim të Liqenit të Shkodrës, rrethi i Tivarit). Kiki ma priti: Na e nerojmë edhe gjuhën hërvate, na i nerojmë t'gjidha gjuhët, por me gjuhën tonë, me gjuhën e shpisë tonë,  me gjuhën shqype t'Shestanit na knaqena, burrnohena. Kshtu na nerojmë t'parët tonë dhe vetveten. 

 

 

Shënoi Simë Gjon Dobreci

 

Arbanasi  Sa albanskim jezikom Šestana mi se ponosimo

 

Prilikom putovanja od Ulcinja za Zagreb, 1970, zaustavismo se u Zadar (Dalmacija, Hrvatska) i svratismo kod Pjeter Nreke Stanonj, koji je nedavno sa familijom napustio Braticu (Ulcinj) i uselio se u Arbanase (Zadarski Arbanasi). Pjetra i njegovu suprugu Tone, naðosmo kod kuæe. Ljulja, moja žena sa malim Arberom ostade kod Tone, dok Pjeter i ja izaðosmo u šetnju po Arbanasima. Svratismo u penzionersku kafanu, gdje smo slušali i vidjeli kako ti ljudi uživaju u razgovoru na albanskom jeziku Šestana. Nijesmo mogli dugo da se zadržimo. Poðosmo kod Kiki, familija Ðerða . Kiki bješe željan da èuje što više o Šestanima, dokle ja o Zadarskim Arbanasima, tako da smo dugo razgovarali. U jednom momentu rekoh Kiki: Vi govorite Albanski jako dobro. Kiki mi odvrati: Hrvati nas zovu Arbanasi. Dakle, mi smo Albanci, sramota je ne govoriti svoj jezik. Mi je zovemo naš jezik, jezik Arbanasa, jezik familije. Ovaj jezik govori i moja žena, isto kao ja. Upitao sam ga: Zašto ste tako rekli za svoju suprugu? Odgovorio je: Ivanka je Hrvatica, govori ženo. Reèe ona: Jeste, ja sam nauèila ovaj jezik kod muža. Htjela sam da poštujem muža i njegovu familiju. Ovaj je jedan lijep jezik, svaki jezik je lijep, treba poštovati svaki jezik. Rijeè uze opet Kiki: Hoæu nešto da vam kažem o mojoj kæeri Višnji, èiji je muž hrvat. Višnja je svoju djeci nauèila jezik naše familije. Kad doðu k nama, naši unuci govore jezik naše kuæe sa mnom i sa mojom ženom, sa bakom i sa djedom. Reci ženo, ko se više raduje kad naša unuèad govore s nama na jeziku naše kuæe. Ona odgovori: Oboje se radujemo podjednako. Našu unuèad volimo još više kad govore naš jezik, kuæni jezik, jezik na kojemu razgovaramo sad. Nijesam mogao da se uzdržim, te rekoh: Vi èuvate i govorite jezik koji ste doneli sa sobom iz Šestana prije negdje 250 godina. Ovo je jedno posebno poštovanje predaka, koji su došli iz Šestana (brdski reon jugozapadno od Skadarskog jezera, Barska opština, Crna Gora). Kiki mi odgovori: Mi poštujemo i hrvatski i svaki jezik, ali sa našim jezikom, našim kuænim jezikom, albanskim jezikom Šestana mi uživamo i ponosimo se. Mi ovako poštujemo naše pretke i sami sebe.

 

Pripremio Simë Gjon Dobreci. Prevodio Lekë Dobreci, Vankuver, Kanada

 

 

Arbanasi  We feel pride in our Albanian language of Shestani

 

While travelling from Ulqin to Zagreb, in 1970, we stopped in Zadar (Dalmatia, Croatia) to visit Pjeter Nreka Stanonj, who very recently left Bratica (Ulqin) and, along with his family, settled in Arbanasi (Zadar). We found Pjeter and his wife, Tonja, at home. My wife, Lula, with our young son, Arber, stayed with Tonja, while Pjeter and I went out for a walk around Arbanasi. We stopped at the pensioners' café and observed how the men of Arbanasi joyfully conversed with each other in the Albanian language of Shestani. We only had time to stay for a short while. We made our way to Kiki, of the Gjergja family. While Kiki wanted to know everything about Shestani, I wanted to know everything about Arbanasi and, as such, we had a long conversation. At one point, I told Kiki: You speak Albanian quite well. Kiki replied: Croatians call us Arbanasi. Therefore, we are Albanian and it would be shameful not to speak your own language. We have a saying: our language or the language of Arbanasi, the language of the house. Like myself, my wife also speaks Albanian very well. I asked him: Why do you say that? He replied: Well, Ivanka is Croatian. Say something Ivanka. She replied: Yes, I learned this language in this house. I wanted to show respect towards my husband and his family. This is a beautiful language. Every language is beautiful. You have to respect all languages. Kiki spoke again: I wanted to share something with you regarding my daughter, Vishja, whose husband is Croatian. Vishja taught her children the language of our house. Whenever they come over to our house, Vishnja's children speak to their grandparents, my wife and I, in the language of our house. Tell us, Ivanka, who feels the most joy when our grandchildren speak to us in the language of our house? His wife replied: We both feel the same joy. We love our grandchildren even more when they speak to us in our language, the language of the house, the language that we are now speaking. I could not wait but say: You are preserving and speaking the language that the people of Shestani have brought along to Arbanasi approximately 250 years ago. This is an exeptional respect towards your ancestors that came from Shestani (mountanous region southwest of the Scutari Lake, near Tivari/Bar). Kiki replied: We also respect the Croatian language. We respect all languages, but first and foremost, we feel pride and joy in our language, the language of the house, the Albanian language of Shestani. This is the way we respect our ancestors and ourselves.           

Written by Simë Gjon Dobreci

Translated by Besnik S. Dobreci,